Ivan Sergeevič Turgenev uvelike je obilježio hrvatsku književnost XIX. stoljeća. Pokazuje nam to i činjenica da je skoro cijelo njegovo stvaralaštvo prevedeno na hrvatski već za autorova života (Badalić 1972: 289), a „srž hrvatskog književnog realizma zadojena je i hranjena sokovima turgenjevskog realizma“ (isto: 293). O njegovom se utjecaju uglavnom pisalo deklarativno; književna je kritika XIX. stoljeća u grubim crtama isticala poetičke elemente njegovog stvaralaštva koje je hrvatska književnost prihvatila, dok je dvadesetostoljetna književna povijest uglavnom nabrajala autore koji su preuzimali turgenjevske književne obrasce ili njihove elemente. Detaljnije komparativne studije proveli su samo Josip Badalić i Aleksandar Flaker, a ovim radom pokušat ćemo dati i naš doprinos komparativnom istraživanju hrvatske i ruske književnosti.
Hrvatska novelistika u drugoj polovici XIX. stoljeća
Književni oblici hrvatskog narodnog preporoda, sa svojom tendencioznošću i didaktičnošću, već su u 60-im godinama XIX. stoljeća počeli gubiti svoju glavnu funkciju. Književna kritika toga desetljeća piše o tome kako (pseudo)povijesne teme s ljubavnim zapletima publici više nisu zanimljive i traže da se književna produkcija okrene suvremenijim temama. Književnost je od 30-ih do 50-ih godina svoju funkciju ostvarivala u kontekstu nacionalno-političkog pokreta s jednim ciljem, a to je buđenje nacionalne svijesti. Svijest o pripadnosti naciji oblikovala se konstruiranjem povijesnog kontinuiteta nacije, u čemu je jednu od ključnih uloga odigrala upravo književnost. Ljubavni su zapleti hrvatskih novela i romana trebali privući publiku svojom trivijalnošću, а (pseudo)povijesne fabule, koje su te ljubavne zaplete pratile, obavljale su didaktičnu funkciju poučavanja čitateljstva o slavnoj hrvatskoj prošlosti i samim time doprinosile stvaranju nacionalnog ponosa. Sasvim je jasno da se nakon trideset godina takve književnosti javio zahtjev za novitetima u književnoj produkciji, na koji hrvatska književnost nije imala adekvatan odgovor. August Šenoa 1865. godine u svom članku Naša književnost kritizira hrvatsku novelistiku te piše o tome kako hrvatski novelisti za svoje novele umjesto novelističkog biraju epski događaj. Kao pravilan odabir on navodi izbor suvremene teme koja odgovara zahtjevima žanra i na to poziva svoje suvremenike (Šenoa, cit. po Flaker 1968: 85).
Upravo u trenutku krize hrvatske književnosti, posebice novelistike, Josip Miškatović počinje prevoditi djela Ivana Sergeeviča Turgeneva na hrvatski jezik. Važno je napomenuti da Miškatović Turgeneva nije prevodio izravno s ruskog jezika, nego posredno, preko francuskih izdanja Turgenevljevih djela (Badalić 1972: 290). To znači da je Miškatović prevodio ona djela koja su se u tom trenutku prevodila u Francuskoj i koja su bila na vrhuncu popularnosti. Sva ranije prevedena djela, poput Lovčevih zapisa, u Hrvatskoj su prevedena tek krajem stoljeća (Flaker 1968: 85). Realističke tendencije koje su se javile 60-ih godina predstavljale su dobru osnovu za izvanrednu recepciju Turgeneva koja je uslijedila nakon prvih prijevoda. Možemo to iščitati i iz suvremene književne kritike: Ivan Zahar tako piše kako je glavna kvaliteta Turgenevljevih pripovijesti njihova realističnost (Zahar, cit. po Badalić 1972: 296), Šenoa je analizom Turgenevljeve poetike istaknuo njezine elemente koje je smatrao primjerom za sve hrvatske pisce (objektivno opisivanje likova, jednostavna i jasna kompozicija, jednostavan čin) (Šenoa, cit. po Badalić 1972: 296), Vladimir Mažuranić smatrao je da je tendencioznost važan dio Turgenevljeve poetike (Mažuranić, cit. po Badalić 1972: 297), a na navedene književne kritičare nastavlja se cijeli niz suvremenika koji su pokušavali analizirati Turgenevljevu poetiku i smjestiti je u kontekst hrvatske književnosti. Krećući se u svom razvojnom putu k realizmu, hrvatska je književnost i pripadajuća joj kritika smatrala Turgeneva pozitivnim književnim primjerom, a književnici su iz njegovog stvaralaštva učili pisati novelu karaktera. Kako piše Aleksandar Flaker, u 70-im godinama XIX. stoljeća zamjenom novele događaja novelom karaktera započinje formiranje hrvatske realističke proze, iako tek deklarativno. Bez obzira na realističke tendencije, ta se novela u 70-ima još uvijek piše u predrealističkom ključu (Flaker 1968: 90).
80-e godine obilježavaju novi, mladi autori koji su aktivno sudjelovali u političkom životu zemlje, u sklopu Stranke prava i Narodne stranke. Članovi Stranke prava, kao što je primjerice bio Eugen Kumičić, zahtijevali su od književnosti analizu suvremenog društva i oštru društvenu kritiku, a književne su uzore pronalazili u stvaralaštvu Émila Zole i u ruskoj književnosti (isto: 106). Osnovna je karakteristika stvaralaštva te političko-umjetničke struje konflikt s tradicijom, što se ponajprije očituje u negiranju šenoinskih metoda i modela koji su se u tom trenutku smatrali književnim standardom. S druge se strane nalaze autori povezani s Narodnom strankom koji deklarativno nastavljaju šenoinsku poetiku, ali joj pokušavaju pridodati realističke elemente. Obje struje navode upravo Turgeneva kao svog književnog uzora. Pisci Stranke prava oslanjaju se na njegove modele socijalne analize društva, a pisci Narodne stranke ističu poetičnost stila kao glavnu odliku Turgenevljevа stvaralaštva koju je potrebno naučiti i preuzeti. Osim toga, obje su stranke svoju političku aktivnost usmjeravale na jačanje veza s ostalim slavenskim narodima te se i u tom kontekstu Turgenev kao Slaven i „naš Ivan“ (Gaj, cit. po Badalić 1972: 294) nameće kao adekvatan književni uzor.
Sve su navedene okolnosti dovele do promjena i u samoj književnoj produkciji. Novela karaktera zaživjela je u stvaralaštvu 80-ih; u djelima navedenog perioda može se primijetiti smanjenje epskih elemenata koji se zamjenjuju lirskim. Koliko su se onodobni autori ugledali na Turgeneva jasno je iz činjenice da se u djelima toga razdoblja često mogu naći riječi koje je Miškatović upotrebljavao u svojim prijevodima Turgeneva, a koje do toga trenutka nije bilo moguće čuti u hrvatskom jeziku. Aleksandar Flaker te riječi preuzete iz ruskog jezika isključivo zbog utjecaja Turgenevljevog stvaralaštva naziva turgenjevizmima i definira ih kao specifičnost hrvatske realističke književnosti (Flaker 1968: 113).
Zašto baš Turgenev?
Kao što smo već pokazali, Turgenev je vrlo brzo stekao veliku popularnost među hrvatskim piscima druge polovice XIX. stoljeća. No, odmah nam se postavlja pitanje zašto je baš taj ruski autor toliko utjecao na razvoj hrvatske predrealističke i realističke književnosti. Osim već navedenih književnopovijesnih procesa u kojima se on javio kao odgovarajući uzor, Josip Badalić u svojim komparativnim istraživanjima hrvatske i ruske književnosti primjećuje još jedan razlog. Interes hrvatske književnosti poklopio se s Turgenevljevim stvaralaštvom na tematskom planu, a izvor tog poklapanja Badalić vidi u sličnosti socioekonomske strukture Rusije i Hrvatske u XIX. stoljeću (Badalić 1972: 294). Ta se sličnost očituje u dva aspekta. Prvi je svakako taj da se u Rusiji i Hrvatskoj posljedice ukidanja feudalizma osjećaju upravo u ovom periodu. Cijela jedna socijalna klasa, koja je do tog trenutka nosila materijalnu i duhovnu kulturu naroda, počinje nestajati (isto). Posljednja generacija feudalaca nije sposobna brinuti se o sebi i ta tragedija cijele klase nameće se kao tema i Turgenevu i hrvatskim realističkim piscima, kao što je na primjer Ksaver Šandor Gjalski (isto). S druge strane, ideje hrvatskog narodnog preporoda proširile su se u drugoj polovici XIX. stoljeća na sve jače artikuliranu želju za nacionalnom samostalnošću koju je pratila želja za ujedinjenjem svih južnoslavenskih naroda. Potporu su u tim težnjama Hrvati dobivali i iz Rusije, čemu svjedoči cijelo mnoštvo onodobnih kulturno-političkih veza Rusije i Hrvatske. U tom je kontekstu svoju ulogu odigrala i književnost, kojoj stvaranje književnih odnosa među tim nacionalnim književnostima predstavlja prirodan put. Uzevši u obzir sve navedeno, ne začuđuje činjenica da je upravo Turgenev postao književnim uzorom hrvatske novelistike druge polovice XIX. stoljeća. On piše o društvenim procesima koji zanimaju i Hrvate, a to čini na način koji u potpunosti odgovara toku književnopovijesnog razvoja hrvatske književnosti. Bez obzira na to što je u Rusiji već za života postao kultnim piscem, Dostoevskij, s druge strane, nije u Hrvatskoj odmah doživio takvu popularnost. Tomu je tako jer je on „pjesnik novoga srednjeg građanskog staleža“ (Badalić 1972: 295) koji u tom trenutku u Hrvatskoj uopće ne postoji.
Prije no što sve navedeno pokušamo pokazati na primjeru usporednog čitanja Dnevnika suvišnog čovjeka Ivana Sergeeviča Turgeneva i Misli na vječnost Janka Leskovara, napomenuli bismo da Turgenevljeva popularnost u hrvatskoj književnosti druge polovice XIX. stoljeća ne znači da su hrvatski pisci samo pokušavali pisati što sličnije Turgenevu. Najkvalitetniju i najzanimljiviju književnost tog perioda nalazimo upravo među autorima koji su koristili elemente Turgenevljeve poetike, ali su se istovremeno otklanjali od nje i time uvodili novitete u književne modele. Osim toga, hrvatska je novelistika turgenevsku poetiku svejedno primjenjivala hrvatskim društvenim realijama XIX. stoljeća, što ju automatski navodi na drugi razvojni pravac. Upravo smo zato za usporednu analizu izabrali pripovijesti autora čija se poetika uvelike razlikuje od realističke, kako bismo ukazali na Turgenevljev utjecaj na hrvatsku novelu kraja stoljeća.
Usporedno čitanje pripovijesti Dnevnik suvišnog čovjeka I. S. Turgeneva i Misao na vječnost J. Leskovara
Janko Leskovar jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca prijelaza stoljeća. U stručnoj se literaturi često ističe kako je Turgenev utjecao na Leskovarovu poetiku, što se rijetko potkrepljuje konkretnim argumentima. Stoga ćemo mi pokušati usporednim čitanjem pripovijesti Dnevnik suvišnog čovjeka (Дневник лишнего человека) Ivana Sergeeviča Turgeneva, objavljene 1850. godine u časopisu Otečestvennye zapiski (Никольский 2017: 11) i Misli na vječnost Janka Leskovara, objavljene 1891. godine u časopisu Vijenac ukazati na elemente Leskovarove poetike koje on preuzima iz Turgenevljevog stvaralaštva, ali i istaknuti novitete koje Leskovar uvodi u poetiku žanra i time pokazuje nove tendencije u hrvatskoj književnosti.
1. Struktura
Već na prvi pogled na odabrane pripovijesti postaje jasno da se one prije svega razlikuju po svojoj duljini. Misao na vječnost zaista je kratka pripovijest od nekoliko stranica, a Dnevnik suvišnog čovjeka poprilično je dulje djelo. Vjerujemo da je jedan od ključnih razloga takve disproporcije stil pripovijedanja, o čemu će riječi još biti kasnije.
Struktura pripovijesti Misao na vječnost ima četiri dijela. U prvome dijelu pripovjedač opisuje glavnog lika, Đuru Martića, njegov izgled, psihičko i socijalno stanje te tipove odnosa koje glavni lik ostvaruje s ostalim ljudima. U drugom se dijelu čitatelju predstavlja jedan dan u životu Đure Martića. To nije običan dan, nego on izaziva Đuru na kontemplacije o smislu života. Treći je dio pripovijesti Đurino prisjećanje epizode iz vlastite prošlosti koja je izravno utjecala na njegov psihički razvoj i stanje u pripovjednoj sadašnjosti. Navedena epizoda nije ispripovijedana u potpunosti jer se čitatelju ne otkriva cijela povijest ljubavi i svi događaji koji ju prate. Iscrtana su samo dva prizora: priznavanje ljubavi i smrt ljubljene djevojke. Četvrti dio u strukturi pripovijesti igra ulogu novelističkog obrata, u kojem Đuro naposljetku silazi s uma. Zanimljiva je činjenica da se obrat događa tek u posljednjoj rečenici, što odgovara i općem stilu sažetosti Leskovarove pripovijesti. Kratkoj formi kao što je pripovijest, koju je Leskovar dodatno naglasio lakonskim pripovijedanjem, ne bi odgovarao dugi kraj, a i sam pripovjedač, iako pripovijeda u trećem licu, ne daje čitatelju potpuni uvid u unutarnji svijet glavnog lika.
S druge strane, Dnevnik suvišnog čovjeka sastoji se od dvanaest dijelova. S obzirom na to da je forma dnevnička, njezini dijelovi predstavljaju zapise o jedanaest dana u životu glavnog lika Čulkaturina, od 20. ožujka do 1. travnja, kada je datirana posljednja bilješka. Pripovijesti je dodana i Napomena izdavača. Na dan 28. ožujka nema zapisa, a u bilješci sljedećeg dana pripovjedač objašnjava da nije imao snage pisati zbog bolesti. Glavni lik, ujedno i pripovjedač, dnevnik vodi uoči svoje smrti. Zapisi skoro pa uopće ne sadrže događaje iz pripovjedne sadašnjosti, nego uglavnom prepričavaju prošle događaje iz života glavnog lika. U prvoj bilješci pripovjedač počinje pripovijedati svoj život od rođenja, ali već u četvrtoj pažnju usmjerava na jedan određeni događaj iz svog života – prvu, neuzvraćenu ljubav. Treba istaknuti činjenicu da je svaki zapis u dnevniku dulji od prethodnog, a ta tendencija kreće od petog zapisa u kojem započinje pripovijedanje centralnog događaja pripovijesti. Novelistički obrat u Dnevniku suvišnog čovjeka nije toliko naglašen, kao što ga je naglasio Janko Leskovar u Misli na vječnost. Posljednji dnevnički unos bilješka je umirućeg čovjeka, posljednji krik prije smrti. Čitatelj je od početka pripovijesti pripremljen na pripovjedačevu smrt, pa se ona ne poima kao novelistički obrat jer nedostaje efekt neočekivanosti. Smatramo da se novelističkim obratom može odrediti već spomenuta Napomena izdavača u kojem stoji da je pod crtežom glave „netko napisao sljedeće riječi:
Ovaj rukopis sam pročitao
I Sadržajem Tijem Nijesam Suglasan
Petar Zudotješin
_ _ _ _ _ _ _ _ _
Milostivi Gospodaru
Petar Zudotješin
Milostivi Gospodaru moj“ (Turgenjev 1964: 204)
Kraj pridaje pripovijesti dozu tajnovitosti jer ostavlja čitatelja bez odgovora na pitanja tko je Petar Zudotješin, kako je dnevnik dospio u ruke vlasti, zašto je cenzuriran i kako je na kraju ipak objavljen.
Možemo zaključiti da obje pripovijesti opisuju epizodu iz života glavnih likova, što je i jedno od glavnih obilježja kratke pripovjedne forme (vidi: Solar 2004). Dok u Misli na vječnost ta epizoda traje četiri dana i predstavlja granicu između zdravlja i ludila glavnog lika, u Dnevniku suvišnog čovjeka samo trajanje glavnog događaja nema veliku važnost. Važan je sam događaj koji utječe na psihičko stanje glavnog lika u pripovjednoj sadašnjosti. I Turgenev i Leskovar „fabulu sažimaju eliminirajući periferno i naracijski nevažno, zaziru od tzv. epske deskriptivnosti“ (Milanja 1987: 72).
2. Pripovjedač
Već smo spomenuli kako se pripovjedači naših pripovijesti razlikuju. U Dnevniku suvišnog čovjeka nalazimo pripovjedača u ich-formi jer glavni lik djela vodi svoj dnevnik, dok je pripovjedač u Misli na vječnost u er-formi.
Bez obzira na razliku u pripovjedačima, u objema pripovijestima možemo odrediti dvije dijegetičke razine. Pri analizi Dnevnika suvišnog čovjeka pažnju treba obratiti na razlikovanje Čulkaturina-lika i Čulkaturina-pripovjedača jer se oni nalaze na različitim dijegetičkim razinama. Isto se događa i u Misli na vječnost u kojoj je pripovjedač ekstradijegetički, kao i Čulkaturin-pripovjedač, s tom razlikom da je Čulkaturin-pripovjedač ekstradijegetički u odnosu na dijegetičku razinu pripovjedne prošlosti, dok je, za razliku od pripovjedača u Misli na vječnost, on intradijegetički na razini pripovjedne sadašnjosti.
3. Stil pripovijedanja
Već smo spomenuli da je duljina naših pripovijesti povezana sa stilom pripovijedanja. Kao primjer navest ćemo opis prirode, točnije opis zalaska sunca koji se pojavljuje u oba djela:
Izašli smo na čistinu, stali i oboje nehotice zažmurili: baš nasuprot nama, usred užarenog oblaka, zapadalo je crveno i veličanstveno sunce. Pola neba je prekrilo užareno crvenilo, crvene zrake su pogdjegdje padale poput užarena olova po livadama bacajući crven odsjev čak na drugu obalu, koja je već bila u sjeni, ležale na rijeci ondje gdje se ova nije sakrivala pod šipragom koje se nadvilo nad njom – baš kao da su se opirale o prsa obronka i šume. Mi smo zastali obliveni plamenom svjetlošću. Ja ne znam prikazati riječima svu veličanstvenost te slike. Kažu da je neki slijepac predstavio sebi crvenu boju kao zvuk trube; ne znam koliko je ova poredba točna, ali, zaista, kao da je to bilo neko dozivanje u tom razbuktalom zlatu večernjeg zraka, u tom rumenom sjaju neba i zemlje (Turgenjev 1964: 172-173).
Već pred četrnaest dana bijaše zapao snijeg i dobro se ustalio, a zima pritisla ljuto. Nebo bijaše začudo vedro, a sunce još na obzorju, pa se njegovi zlatni traci ljeskahu na snježnoj bjelini (Leskovar 1997: 17).
O simbolici prirode još ćemo ponešto reći, a za sad ćemo se zaustaviti na stilu ovih opisa. Odmah nam u oči upada njihova detaljnost. Čulkaturin zalazak opisuje pomoću svojih impresija, a pripovjedač u Misli na vječnost iscrtava sliku trenutka bez da ga povezuje s glavnim likom. Takva se metoda ponavlja i u ostatku pripovijesti: Leskovarov pripovjedač svoje izjave često ne povezuje među sobom nego ih samo niže, a moguće ih je povezati tek na simboličkoj razini. Čulkaturin-pripovjedač se, s druge strane, u opisima izravno oslanja na emocije likova i u detalje opisuje utjecaj različitih događaja i pojava na Čulkaturina-lika.
Sve su rečenice Leskovarovog djela odmjerene i međusobno uravnotežene. Nije izrečeno ništa više od potrebnog minimuma. Turgenevljev pripovjedač pripovijeda sasvim suprotno, ponekad čak i na granici struje svijesti:
Sad ću jednostavno i mirno ispričati o svome životu.
Tako smo se, dakle, preselili u Moskvu…
Baš mi sada pada na pamet: je li doista vrijedno pričati svojem životu?
Ne, sigurno nije vrijedno… (Turgenjev 1964: 163-164).
Zanimljivo je i pogledati kako autori oblikuju dijelove/poglavlja. U Misli na vječnost dijelovi/poglavlja oblikovani su kao zatvorene cjeline sa zadaćom da prenesu određenu informaciju koja će postati dio veće slike djela. Svaki dio završava u trenutku kada završi prenositi zadanu informaciju, bez proširivanja teksta retardacijskim postupcima. Čulkaturin-pripovjedač svoje bilješke u dnevniku slaže tehnikom sličnom slaganju pustolovnog romana. Zapis naglo završava u trenutku kad je radnja najzanimljivija, a čitatelj je doveden do vrhunca napetosti: „[…] kad odjednom jedan neočekivani događaj… Do sutra! Danas sam umoran“ (Turgenjev 1964: 183).
4. Motivika, tematika, simbolika
Izdvojit ćemo nekoliko glavnih tema, motiva i simbola koji se pojavljuju u oba djela i pokušat ćemo ukazati na sličnosti i razlike u njihovoj obradi.
Priroda je važan strukturni element obje pripovijesti, a funkcija joj je otkrivanje psiholoških osobina junaka. One zapise u kojima Čulkaturin-pripovjedač piše o pripovjednoj sadašnjosti on započinje opisom prirode. Zanimljivo je primijetiti da se tada priroda postavlja u opoziciju prema psihičkom i fizičkom stanju pripovjedača. Naime, Čulkaturin umire, a priroda se rađa u svom proljetnom ciklusu (Никольский 2017: 12). Svoje dnevničke zapise Čulkaturin završava stihovima A. S. Puškina: „Neka kod grobnog ulaza / Pleše novi mladi život, / I priroda ravnodušna / Vječnom ljepotom neka sja!“ (Turgenjev 1964: 204), koji ukazuju upravo na suprotstavljanje zdrave prirode bolesnom, umirućem čovjeku. Važnost te opozicije za pripovijest očituje se u činjenici da se u nekim dijelovima Dnevnika priroda uzdiže do razine na kojoj postaje samostalnim likom pripovijesti: „Očito priroda nije računala na mene, a posljedica toga je da se prema meni ponašala kao prema neočekivanom i nepozvanom gostu“ (isto: 165). Važnu ulogu priroda igra i u Misli na vječnost, no u toj pripovijesti ona odgovara psihičkom stanju glavnoga junaka. Tijekom dana Đuro je dobre volje, a period noći i tame postaje vrijeme kontemplacija i mučenja koji su gurnuli Đuru onkraj zdravog razuma. Zalasci sunca i glazba postaju poticaji za razmišljanje o smislu života i vječnosti.
Tema ljubavi također je krucijalna za razumijevanje naših pripovijesti. U obje se pripovijesti tematizira prva, neostvarena ljubav koja utječe na razvoj identiteta oba glavna lika. No, odnos žuđenih djevojaka prema našim junacima razlikuje se. U Misli na vječnost susrećemo priču o bezvoljnom muškarcu i požrtvovnoj djevojci (Flaker 1968: 150), a u Dnevniku suvišnog čovjeka djevojka u potpunosti odbija Čulkaturina.
Treći motivsko-tematski element koji se javlja u oba djela predosjećanje je budućih događaja. Ta sposobnost da intuitivno predvide, predosjete događaje muči Đuru i Čulkaturina:
I činjaše mu se da je to prava istina, pa kad je jednom iza take sanje ustao, toliko se smutio, da nije znao dokud seže san, dokud život (Leskovar 1997: 16).
Kao da su me razdirale mučne, strašne slutnje… i, tko zna, možda bih bio tada veoma zaprepašten da se one nisu obistinile (Turgenjev 1964: 195).
Ona im sposobnost otežava život i potiče ih da se još više uvuku u sebe i svoje misli te se odmaknu od ostalih ljudi.
5. Suvišan čovjek
Termin suvišan čovjek u uporabu je ušao upravo nakon Turgenevljevog izdavanja Dnevnika suvišnog čovjeka (Никольский 2017: 9). To je tip književnog junaka kojeg možemo definirati sljedećim karakteristikama:
1. Uglavnom je plemić, često mladić.
2. Obrazovan je.
3. Otuđen je od društva i pokušava naći svoje mjesto u njemu.
4. Postavlja si visoke zahtjeve koje ne može ispuniti, nakon čega se odriče života.
5. Nesretan je u ljubavi.
6. Život mu završava tragično, često već u mladosti (isto: 11).
Jasno je da većinu navedenih karakteristika možemo prepoznati i u našim djelima. Nikol’skij ističe da je suvišan čovjek tip književnog junaka koji je „izašao iz granica književnih djela i postao samostalnom kulturnom pojavom“ (Никольский 2017: 8) jer mu je „svaki pisac dodao osobine vezane uz karakteristike svoga vremena ili zemlje“ (isto).
Što se naših junaka tiče, Đuro Martić ne zadovoljava prvi kriterij jer nije plemić. U Turgenevljevom stvaralaštvu se tip suvišnog čovjeka približava tipu malog čovjeka (Федосеенко 2008: 126), a Leskovar kreće i korak dalje te nam predstavlja junaka koji uopće nije plemić, nego je učitelj. Leskovarova poetika pruža nam uvid u razloge takvog odabira. On u potpunosti odbacuje socijalnu analizu društva kao neophodan dio svoje pripovijesti i naglasak prebacuje na psihička stanja glavnog junaka (Flaker 1968: 157). Možemo to odmah povezati s drugom čestom osobinom suvišnog čovjeka, a to je obrazovanje. I Đuro i Čulkaturin obrazovani su, ali njihovo obrazovanje u kontekstu ovih djela ne igra preveliku ulogu pa se na to u samim djelima ne obraća previše pozornosti.
Kada govorimo o odnosu junaka prema okolini, možemo reći da su i Đuro i Čulkaturin tipični suvišni ljudi, otuđeni od društva u kojem žive te nisu u mogućnosti realizirati svoje potencijale. Dva su životna zahtjeva koje naši likovi postavljaju pred sebe: realizirati sebe i „biti kao svi“. Realizirati sebe za njih znači realizirati ljubavni odnos za kojim žude, a „biti kao svi“ želja je za pronalaskom svojeg mjesta u društvu od kojeg su se otuđili. Ni jedan ni drugi životni zahtjev oni ne uspijevaju realizirati, što ih navodi na misli o smrti. Bez obzira na ove karakterne sličnosti, misli o smrti odvode ih u različite pravce. Đuri Martiću smrt je odlazak na vječno mučenje: „Da, gledati u vječnosti! Grešnici, grešnici neće vidjeti ondje ništa, ništa; oni će gledati samo svoje bezdjelo, svoju žrtvu na vijeke vjekova…“ (Leskovar 1997: 20). S druge strane, Čulkaturin u smrti vidi izlaz iz muke i olakšanje: „Da, lijepo je otrgnuti se konačno od mučnog saznanja života, od nametljivog, nemirnog osjećaja življenja, postojanja!“ (Turgenjev 1964: 160). Ni jednom ni drugom junaku neostvarena ljubav ne dopušta živjeti, ali je razlika u tome što Đuru ona slijedi u obliku krivnje te je on svjestan da će ga slijediti vječno, i u smrti, dok Čulkaturina ona onemogućava da ispuni svoj drugi životni zahtjev, a to je „biti kao svi“. Za njega je život nakon smrti spasenje: „ako on postoji, suvišan je; ako želi prestati biti suvišnim – mora umrijeti, nestati u prirodi, prestati postojati“ (Никольский 2017: 14-15). Možemo reći da im razmišljanje o prošlosti ne dopušta živjeti u sadašnjosti i uništava im budućnost (Milanja 1987: 21).
Razlikuju se Čulkaturin i Đuro i u načinu razmišljanja o prošlosti. Đuru Martića zanimaju vertikalna pitanja, pitanja odnosa života na zemlji i vječnosti, svemiru. Misli o prošlosti u takvim kontemplacijama dobivaju funkciju povoda za određivanje vlastite pozicije na toj vertikalnoj osi. Čulkaturina zanimaju, s druge strane, sasvim suprotna, horizontalna pitanja. On pokušava dokučiti svoju poziciju u društvenom sustavu. Napomenuli bismo kako društvo u ovom kontekstu treba razumijevati kao skup odnosa među različitim ljudskim karakterima, a ne kao ekonomsko-sociološki pojam. Čulkaturin sebe upravo u odnosu na horizontalnu os definira kao suvišnog čovjeka ne nalazeći si mjesto u društvenom sustavu. Kako to često biva u svijetu suvišnih ljudi, umjetnost je katalizator njihovih kontemplacija. Đuri je to glazba, a Čulkaturinu umjetnost riječi, to jest sam dnevnik koji piše.
* * *
Nakon što se Turgenev u doba krize hrvatske novelistike 60-ih godina XIX. stoljeća nametnuo kao književni uzor, njegov utjecaj možemo pratiti do kraja hrvatskog realizma, ali i u začecima modernizma. Pokušali smo usporediti jednu takvu protomodernističku pripovijest s Turgenevljevom na formalnom i idejnom planu. Ono što možemo zaključiti je da Leskovar u odnosu na Turgeneva u potpunosti odbacuje socijalnu analizu društva i pažnju usmjerava na psihološku analizu glavnog junaka. Iako je Turgenev jedan od glavnih predstavnika poetskog realizma, njegove psihološke analize likova uvijek prati i određena doza društvene analize, od čega Leskovar konačno odstupa. Na formalnom planu vidljiva je Leskovarova želja za kratkim, odmjerenim, lakonskim izrazom te možemo reći da su njegova djela „zgusnuta, kondenzirana parafraza“ (Flaker 1968: 151) Turgenevljevih djela. Najveći se odmak od turgenjevske poetike svakako vidi u oblikovanju modela suvišnog čovjeka, kojemu je Leskovar pridodao elemente svoje poetike, odbacujući socijalne odrednice tog tipa književnog junaka. Reduciravši novelu karaktera, Leskovar grabi naprijed i unosi elemente impresionizma i egzistencijalizma u hrvatsku novelistiku.

Literatura
1. Badalić, Josip. 1972. I. S. Turgenjev, u: „Rusko-hrvatske književne studije“. Zagreb: Liber – Izdanja instituta za znanost o književnosti, str. 289-344.
2. Flaker, Aleksandar. 1968. Hrvatska novela i Turgenjev, u: „Književne poredbe“. Zagreb: „Naprijed“, str. 83-158.
3. Leskovar, Janko. 1997. Misao na vječnost, u: „Pripovijesti“. Vinkovci: Riječ, str. 15-21.
4. Milanja, Cvjetko. 1987. Janko Leskovar. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, Sveučilišna naklada Liber.
5. Očak, Ivan. 1992. Hrvatski izvori za hrvatsko-ruske veze krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, u: „Historijski zbornik“ god. XLV (1). Zagreb: Društvo za hrvatsku povjesnicu, str. 237-245.
6. Solar, Milivoj. 2004. Teorija novele, u: „Ideja i priča“. Zagreb: Golden marketing, Tehnička knjiga, str. 315-398.
7. Turgenjev, Ivan Sergejevič. 1964. Dnevnik suvišnog čovjeka (prev. Elza Dolić), u: „Tri susreta. Pripovijetke“. Zagreb: Matica hrvatska, str.159-204.

8. Маленький человек, в: «Новая литературная энциклопедия». Режим доступа: http://www.nlit.ru/m/malenkij_chelovek.htm (Дата обращения: 4 июля 2018)
9. Никольский, Евгений Владимирович. 2017. Еще раз о проблеме «лишнего человека» в русской классической литературе, в: «Art logos» ч. 1, с. 7-22. Режим доступа: https://cyberleninka.ru/article/n/eschyo-raz-o-probleme-lishnego-cheloveka-v-russkoy-klassicheskoy-literature (Дата обращения: 17 мая 2018).
10. Федосеенко, Наталья Геннадьевна. 2008. И.С. Тургенев: К вопросу о «лишнем человеке», в: «Вестник Санкт-Петербургского университета» Сер. 9, вып. 3, ч. II, с. 125-133. Санкт-Петербург: Издательство Санкт-Петербургского университета.

Sažetak
Cilj je ovog rada usporediti pripovijesti Dnevnik suvišnog čovjeka (Дневник лишнего человека) Ivana Sergeeviča Turgeneva i Misao na vječnost Janka Leskovara. Pred samom analizom, rad daje pregled razvoja hrvatske novelistike u drugoj polovici XIX. stoljeća i ukazuje na Turgenevljevo mjesto u tom procesu. Komparativna analiza novela podijeljena je na analizu formalnih i sadržajnih elemenata. Analiza formalnih elemenata sadržava analizu strukture novela, pripovjedača i stila pripovijedanja, a analiza sadržajnih elemenata pruža uvid u sličnosti i razlike motivike, tematike i simbolike djela te modela suvišnog čovjeka. U radu se na temelju analize i književnopovijesnog konteksta izvode zaključci o novitetima u protomodernističkoj poetici novele Janka Leskovara i elementima preuzetih iz poetike Turgeneva.
Ključne riječi
utjecaj, usporedba, novelistika, I. S. Turgenev, J. Leskovar, realizam, modernizam
Аннотация
Целью данной статьи является параллельное чтение повестей Дневник лишнего человека Ивана Сергеевича Тургенева и Мысль о вечности Янка Лесковара, в контексте процесса развития хорватской новеллистики второй половины XIX века. Перед самым анализом описывается развитие и определяется место И.С. Тургенева в этом процессе. Параллельное чтение обеих повестей разделено на две части: анализ формальных и анализ идейных элементов текста. В анализе формального уровня произведений включен анализ структуры повестей, рассказчика и стиля повествования, в то время как в анализе идейного уровня текстов внимание обращается на сходства и различия мотивики, тематики и символики произведений, а также на модель «лишнего человека». На основе анализа произведений и литературно-исторического контекста, в котором они появляются, делаются выводы о новизне в протомодернистской повести Янка Лесковара и об элементах, «заимствованных» из поэтики Тургенева.
Ключевые слова
влияние, новеллистика, И.С. Тургенев, Я. Лесковар, реализм, модернизм

Tea Radović

Universität Zagreb