ALI ONDA ME ZASVRBE LEĐA
noću dok zamišljam naše razgovore
oko nas je snijeg
a ja imam ruke nevinije od svojih
kažem ti da me nisi stigao upoznati
ali da ja tebe poznajem od malena
bio si u mojoj prvoj pjesmi kao sjeme
do našeg prvog susreta narastao u stablo sekvoje
kažem tebi bih oprostila i smeđe hlače
spavanje na desnoj strani kreveta
ako mi ukradeš anatomski jastuk
jer kad legneš pored mene sve je žuto
i sunce nas gleda kroz rupe u roletama
iako je noć iako je već mjesecima prosinac
kad god zaustim ništa ti ne kažem
jer ćeš zaboraviti da smo se sreli
jer ne želim da me nosiš sa sobom
ponekad noću dok imam više hrabrosti
kažem ti da si sredina mjeseca
iako te srećem samo noću ti si rano jutro
i tvoje su oči zapele u djetinjstvu
pokušao si izaći iz moje pjesme
kao iz kafića u fajrunt
pljesnuo rukama i rekao kamo dalje
čekala sam te na kraju stranice
i rekla ti ja sam lara mitraković
to je moje ime
ali molim te zaboravi ga zaboravi ga
s tobom sam ionako samo dodir
ovaj krevet je plaža i ako zažmiriš
možda ćeš vidjeti kako plutam
jednom kad zaronim ispričat ću ti
koliko sam puta htjela napisati:
sve je u redu
i dobro mi je kad sam sama
ali onda me zasvrbe leđa na mjestu
koje ne mogu doseći
pa bi bilo dobro da su ovdje
baš tvoje ruke
Lara Mitraković, Zagreb
Edited by: Jasmina Vojvodić, University of Zagreb and Tea Radović, University of Zagreb