Erato i ja
Zario sam ruke u vlažnu zemlju milosti.
Ona nosi svoje pobude na rukavu.
Moje su vazda lutale po mraku.
Sve tame su se razišle
i pustoš našeg svjetla
je strašni juriš na topove stvarnosti.
Držim je za sisu. Veselo ćutimo.
Prsti mi se igraju žmire
po krivinama njenog tijela.
Razmišljam o bogu i životu poslije smrti.
Imam sve što mi treba da filozofiram.
Sem o čemu.
Padam pod njom svaki put.
I tako iznova,
rađaju se ideje o konačnom,
ono što nas razdvaja nas privlači
a budućnost ne miriše više na zvijezde,
već na ogorčeno gunđanje ostarijelog para
i ustajalu pišaću.
Ratovi rastu oko nas polako,
Kao uplašene breze.
Ima neka tuga koju ne možemo premostiti.
Živim u ubijeđenju da će sledeća pjesma
Spasiti svijet ali se uvijek izvitoperi
u mene.
Našao sam drugu sisu. Malo je manja.
Sad već uzdišemo jer je teško podnijeti
takvu blizinu u tišini.
Manevrišemo lagano ka klimaksu.
Još samo dva mjeseca.
Još samo dva prsta i propašće mi kroz ruke
k’o hiljade lažnih bisera.
Razmišljam kako samoća pristaje pjesniku.
Kupim dva bisera sa suhe zemlje
da bih imao o čemu da pišem.
Алекса Јанковић, University of Banja Luka
Edited by Vasilisa Šljivar, University of Belgrad and Olga Burenina-Petrova, University of Zurich