Molba
Nađi me u ovom Novembru!
Ti!
Kojoj sam gromove opisiv’o,
zbog koje sam prešao na dvije kutije dnevno;
zbog koje primam intezivne lekcije iz kung-fua
na rokenrol pločnicima
ovog besanog grada;
zbog koje je nebo palo
i nažuljalo koljena;
zbog koje stojim budan
na kišama svog balkona
u četiri ujutru,
dok se plavi sjaj ambulantnih kola
rasipa po mokroj cesti;
kojoj sam prepričavao svoje suicidalne drame
u lucidnosti snošaja –
dve nagosti obećane jedna drugoj,
obećavaju dodir života;
koja je ispala iz očevih ruku
k’o sedma flaša piva
poslije teškog dana,
i sad luta po noći,
sva sjajna,
i sva u komadima;
koja je pila moje fore
k’o čaj od đumbira, da smiri stomak
i povraćala iza kontenjera
s namjerom da se osamostali
uprkosi pobjedi tiranskog, fašističkog
patrijarhata i eteru ženskih ubjeđenja
o lakim parama i Dubaji snovima
prinčeva crnog zlata;
i kojoj sam gledao u dlan
da je prepoznam po ožiljcima;
i koju sam gledao u oči
da je prepoznam po poljupcima;
s kojom sam pio danima
da odagnam tih ‹par godina za nas›
držeći se za uličnu rasvijetu,
kao jedinom spasu od širine ulica,
i tmurnosti krvavog sljepouličja,
što budućnosti odoljeva;
i koja je ipak bila sva od kašmira,
i koja je ipak, samo voljela,
i bila voljena;
koja je ovu čamu opisivala
k’o napad polena;
okrutnost iz nehata;
i koja me je voljela,
i voli me,
i nestaje,
u dahu zime,
i izdaji proljeća.
Nađi me da prezimim,
sahranu Januara,
apokalipsu decembra.
Nađi me da se pomire,
kost i molitva.
Алекса Јанковић, University of Banja Luka
Edited by: Vasilisa Šljivar, University of Belgrad and Olga Burenina-Petrova, University of Zurich & University of Konstanz